понедељак, 9. јун 2014.

Zadarsko-splitski zidovi

Autor: Relja Pekić



Svako putovanje je prilika za antropološki teren, bez obzira koliko lutamo u svojoj metodi rada ili koliko smo disciplinovani pri odabiru jedinstvene teme za etnografsko rekognisciranje nekog mesta koje izgleda primamljivo našim istraživačkim aspiracijama. Svako slobodno vreme je dragoceno iskustvo boravka i izgrađivanja identitetske slike o drugima. Na koji način vizuelni antropolog može da se izbegne ulogu turiste u drugoj zemlji? Ključ promatranja određenog mesta, društvenog fenomena, određene subkulture, umetnosti ili rituala je u podrobnom beleženju i svesnosti ka arhiviranju materijala (pri dolasku kući), ali i iskustvo istraživanja neke od tema u svojoj nativnoj sredini. U mogućnosti smo da pravimo komparacije sa našom sociokulturnom sredinom, kao i da komuniciramo sa novim saznajnim slikama koje nas okružuju. Antropologija vizuelne komunikacije je zasnovana na pretpostavci da uočavamo vidljive i slikovne svetove kao društvene procese, u kojima su proizvedeni sa namerom komuniciranja (nečega-nekome), te pruža perspektivu koja nedostaje u drugim teorijama. (Ruby and Worth 1981.). Terenski rad se temelji na osobnom iskustvu, organizaciji rada i uočavanju na poteškoće uspostavljanja kontakta sa subjektima istraživanja. Spremni smo da grabimo sociokulturne obrasce i refleksivne isečke naše stvarnosti u onoj meri koliko je entomolog spretan i pažljiv da pronađe novu vrstu leptira. Strpljivim čekanjem možemo registrovati "spontane" trenutke stvarnosti koje želimo da obuhvatimo našim kadrom.

Zastani na ovom ćošku, provedi određeno vreme - snimaj iz različitih uglova.
Svaki novi kadar iste lokacije je eksperiment, kojem možemo pridati novo značenje.

Svakim kliktajem crvenog (rec) dugma kamere proizvodimo ne samo vizuelno znanje (koje se razlikuje od pisane etnografije), već i mogu da budu analizirani kao vizuelni artefakti (sve više obuhvaćeni sensualnim istraživanjima; Vidi Sarah Pink 2012.) jednog mesta koji može da komunicira sa "drugim" materijalom u blizini, ili sasvim dalje, u drugom gradu. Iskustvo gledanja i bivstvovanja tj. uviđanja nepoznate sredine temelji se na dužini provedenog vremena i na autoritetu putopisca/etnografa/antropologa. Ono je, poput ‘intuicije’, nešto što imaš ili nemaš, i zazivanje iskustva često smrdi na mistifikaciju” (Clifford 1988:35). Sve što želimo da zabeležimo kamerom u svrsi antropološkog istraživanja, bitno je da naš materijal bude prikazan što vernije sa minimalnim ometanjem uobičajne stvarnosti ispred nas. Razmatranje mogućnosti vizuelnog zapisa da istinito prikaže snimljenu pojavu čini osnovu sledeću grupe problema. Uzroci tih epistemoloških problema najlakše se uočavaju ako se analizira postupak kojim nastaje vizuelni zapis. Taj proces podrazumeva sposobnost opažanja fizičke stvarnosti, postojanje mehaničkih, tehničkih ili drugih sredstava beleženja, kao i svesnu nameru da se beleženje vrši i za to neophodna znanja. U tom procesu je ključan autorski izbor. (Naumović 1988:114). Etnograf na terenu tj. autor za razliku od putopisca, disciplinovan je da vodi dubinske intervjue sa subjektima, posmatra, ali i da radi ono što rade njegovi subjekti u njihovom svakodnevom životu, a da ih pritom ne oponaša, već da što više učestvuje u društvenim akcijama "drugih" i postane deo njihove grupe/zajednice. (autoetnografija je sve više popularniji metod pri snimanju u vizuelnoj antropologiji; Vidi Terry Ownby 2013.). Naravno u kratkom periodu istraživanja, prinuđeni smo da pristanemo na ulogu "posmatrača", pre nego da učestvujemo zbog nemogućnosti ostvarivanja potencijalne bliskosti za "lagodno" vizuelno dokumentovanje (bez ometanja i uticaja drugih, trema subjekta, mogućeg nepoverenja prema istraživaču, lažnih iskaza...)

Često dok snimamo sa kamerom ne želimo da budemo podsvesno shvaćeni kao "novinari", koji beleže stvarnost zarad senzacionalističkih priča i reprezentovanja propagande medija (novine, televizija, turističke reklame, audiovizuelne špice), već neometani etnografi koji beleže trenutnu životnu situaciju u datom vremenskom intervalu. U tom trenutku, nećemo želeti da interpretiramo stvarnost u kojoj smo i sami prisutni, zarad što vernijeg i mirnog kadra iz ruke,sa glave, sa stativa, visećih i pokretnih objekta, kako bismo registrovali svaki pedalj zvuka, snimili svaki ljudski pokret ispred nas.  (kada je CCTV snimak vizuelna antropologija?).

Pre dve nedelje, proveo sam 8 dana na hrvatskom primorju, u Zadru (3 dana) i Splitu (5 dana). Odlučio sam se da koristim fotografiju kao metod beleženja u ovim gradovima i u slobodno vreme slikao sam zidove kuća i zgrada Zadarskih i Splitskih ulica. Kao temu još od prvog dana, odabrao sam da to  budu vizuelne poruke na zidovima kuća (grafiti, nalepnice, stensili), iz razloga što ih nema puno, a mnogo je i starijih koji su već izbledeli. Grafiti se mogu posmatrati kao poseban medij koji komunicira sa ljudima, subkulturnim grupama, umetnicima i mnogim drugim. Oni su oduvek bili neformalni vid komunikacije i prenosili su duh vremena u sadašnjici. Grafiti po tradiciji predstavljaju jedan oblik prekoračenja zakonske zabrane zabrane (ponekad i društvene - ukoliko je grafit iscrtan na nečijem posedu). Očigledno se mogu protumačiti kao metod razbijanja monopola javne upotrebe jezika i životnog prostora. Stoga su ključni elementi grafita - nezakonitost i nepravilnost. Iz toga proizlaze dalja obeležja: anonimnost, tajnost i činjenica da su oni u sukobu s cenzurom i da su posvećeni razaranju.“ (Gamboni 1989:215). Vizuelne antropologe (i antropologe/etnologe) najčešće zanima uloga crtača grafita na lokalitetu u kojem istražuju, njihov pogled na svet, kao i značenje proizvedenih vizuelnih radova (u vizuelnoj antropologiji najčešće je primetan emski pristup pri istraživanju), organizacija rada, kao i saradnja sa ostalim umetnicima. (Vidi Ivana Todorović "Rapresent" 2008.). U komunikacijskom procesu koji nastaje slanjem poruka putem grafita, za istraživača je primamljivo da ispita njegovo poreklo, kao i smisao na specifičnom mestu na kome je iscrtan. Sam čin pisanja grafita mladi vide kao samopotvrđivanje svoje generacije i mesta u kome žive, pobedu nad zabranama određenog društva, te mogućnost izgradnje svog identiteta.

Dok sam prolazio uskim ulicama ovih gradova, zapazio sam da grad ne obiluje toliko "grafiti-artom", koliko natpisima, porukama i nalepnicama koje obeležavaju vizuelni identitet grada Zadra i Splita. Na osnovu onoga što sam zabeležio fotoaparatom, podelio sam poruke na sledeće kategorije:

1) Grafiti satiričnih poruka: "Kad piješ vino, osjećaš se kino", "Samo mrtve ribe plivaju nizvodno", "Vodite pse, a ne ljubav", "Trava je zakon, to potpisujem", "Adio, kauboju!", "ToVari zidove", "Seljaci, sretan put!"






2) Ljubavni grafiti : (u centru grada na vidljivim mestima)



3) navijački grafiti i nalepnice - predominantni (po čitavom gradu)
Grafiti navijača fudbalskog kluba Hajduka u Splitu su dominantniji u odnosu na navijače "Tornado" iz Zadra (košarka). Na gradskim plažama i autocestama, navijači prave veće i manje grafite koje ističu grb njihovog kluba sa često porukom tipa: "Hajduk živi u nama", "Mi smo Hajduk", "Živimo Hajduk"...











4) društveno-politički grafiti - nacionalistički, anarhistični, podržavaoci gej parade, kao i protivnici











5) Tagovi i crteži: